Profesor doktor Aleksandar Milanović održao je predavanje pod nazivom „Pogled na 1847. godinu iz drugačijeg ugla” u ponedjeljak (6. 11. 2017) u svečanoj sali Filološkog fakulteta u Nikšiću. Predavanje je organizovano u sklopu Dana Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori. Organizatori su, osim Matice, i Studijski program za srpski jezik i južnoslovenske književnosti Filološkog fakulteta u Nikšiću i Ambasada Srbije u Crnoj Gori, a urednik i moderator programa je bio doc. dr Goran Radonjić.
Jedan od vodećih srpskih lingvista sa Filološkog fakulteta u Beogradu, profesor Milanović, ukazao je na neke manje poznate ili čak široj javnosti uopšte nepoznate detalje u vezi s prelomnom 1847. godinom i Vukovom reformom. Nikšićki profesori i studeniti imali su priliku da čuju ono što je profesor Milanović izlagao u Beogradu u februaru 2017. godine u okviru Republičkog zimskog seminara za nastavnike i profesore srpskog jezika i književnosti. Naime, on je podsjetio na četiri važna djela objavljena 1847 – Vukov prevod Novog zavjeta, Njegošev „Gorski vijenac”, „Pesme” Branka Radičevića i Daničićev „Rat za srpski jezik i pravopis”. Međutim, ukazao je i na propuste koji se čine u obrazovnom sistemu i činjenicu kako se učenicima, pa i studentima, rijetko kad predočava da Njegošev „Gorski vijenac” (iako su nam dostupna fototipska i digitalizovana izdanja) zapravo nije štampan vukovskom grafijom i ortografijom, iako je pisan na narodnoj osnovi. Takođe, zanemaruje se činjenica da Radičevića poezija obiluje brojnim vojvođanskim dijalektizmima, kao i to da je i sam Vuk u prevod Novog zavjeta unosio mnoge slavenizme. S druge strane, današnjoj javnosti je nepoznat plemeniti Joksim Nović, autor „Lazarice” ili „Boja na Kosovu”, knjige objavljene u Novom Sadu iste te 1847. godine. U to vrijeme Nović je bio veliki pristalica Vuka Karadžića, da je čak bio spreman da se odrekne identiteta kako bi njegove pjesme bile uvrštene u Vukovu zbirku narodnih pjesama. U svojim deseteračkim pjesmama oponašao je narodne pjesnike-pjevače, ali bez obzira na veliku popularnost koju je uživao u svoje vrijeme, kasnije je zaboravljen budući da njegova poezija nije imala veliki umjetnički kvalitet. Takođe, iako je podržavao Vuka, u njegovom radu se vidi da se ipak nije tako lako odricao tradicije i da je bio na neki način puritanac budući da je kao nepoznate riječi navodio turcizme koji su u to vrijeme bili već opštepoznati.
Profesor Milanović je naglasio i značaj zaboravljenog prvog naučnog časopisa kod Srba – „Glasnika Družtva srbske slovesnosti” – čiji je prvi broj objavljen 1847, a štampan je u Beogradu. Ovo društvo, osnovano 1841, zapravo je bilo začetak akademije nauka, a okupljalo je vodeće intelektualce tog vremena, kako vukovce tako i, uslovno rečeno, antivukovce. Glavni osnivač je bio Jovan Sterija Popović, koji se zalagao za književni jezik na narodnoj osnovi, ali oplemenjen crkvenoslovenskim elementima. Osim Sterije, čiji su stavovi bili bliski dositejevskim, članovi Družtva su bili i vukovci – Njegoš, Daničić, pa i sam Vuk Karadžić. Bez obzira na spremnost na dijalog o otvorenim pitanjima u vezi s književnim jezikom, ali i bez obzira na ideje o štampanju rečnika sinonima, rečnika provincijalizama itd, Vuk je do kraja imao negativan stav o radu Družtva, tvrdeći da njegovi članovi prvo treba da nauče književni jezik pa tek onda da o njemu sude. Profesor Milanović je ukazao i na još jedan zanimljiv i manje poznat detalj u vezi s 1847. godinom – tj. da je te godine i Matica srpska raspisala konkurs za objavljivanje srpske gramatike. Radovi, tj. rukopisi, slati su anonimno, a o konkursu je odlučivao jedan od vodećih slavista tog vremena – Jozef Pavel Šafarik. Naravno da na adresu nije stigao nijedan Vukov rad budući da njegove ideje tada još uvijek nisu naišle na odobravanje u Matici srpskoj. Opštepoznato je i da je Sava Tekelija zavještao svoju cjelokupnu imovinu Matici pod uslovom da se u njoj ništa ne objavljuje što je u skladu Vukovim modelom književnog jezika. Ipak, na konkursu je pobijedio Jovan Subotić, tj. njegova gramatika koja je imala vukovsku osnovu. Subotić je u svom rukopisu praktično normirao srpski književni jezik, počevši od ćirilice pa do gramatičke strukture. On je te prelomne 1847. godine u svom nacrtu gramatike prihvatio sva Vukova slova i dodao još jat u azbuku. Milanović je istakao i da se često nepravedno navodi da je tvorac ove ideje Jovan Stejić, koji je ovu koncepciju preuzeo od Subotića i objelodanio je dvije godine kasnije – 1849. Međutim, Subotićeva gramatika je u tom periodu očekivano ostala u rukopisu. Osim tadašnjeg zvaničnog stava Matice na to je mogla uticati i činjenica da je već 1850. bila objavljena i Daničićeva gramatika.
Ukazujući na stavove pojedinaca a potom i na institucionalnu borbu u vezi s koncepcijom srpskog književnog jezika, profesor Milanović je na vrlo zanimljiv način još jednom potvrdio da je 1847. godina zaista bila prelomna, a da su neka od tih važnih pitanja i dan-danas otvorena, pa se i dalje pišu polemički tekstovi o Vuku i njegovoj reformi. J. Gazdić
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.